Some unspecified error has occurred.
Filter: Show all labels
Zahvalna sam svojoj sestri Zlati jer mi je poklonila toliko divnih svojih mojih prijateljica…jedna od njih je Ticka:) Ona nije samo prijatelj,ona je i maskota ovakvog i onakvog života …sa njom su smiješne stvari bile smijesnijne a i one tužne na granici smijeha…doživljavala je stvari intenzivnije od ostalih a onda ih sa lakoćom prenosila na sve oko sebe…jednostavno je bila zarazna,puštala bi svoju najomiljeniju pjesmu sve dok ne postane svima najomiljenija …mislim da je njena upornost imala ploda ali ne da volimo iste stvari koje voli ona nego da svi onako zajedno volimo nju bas onakvu kakva jeste … Ratkica
Sekundica...tvoja briljantna sekundica. Sekundica za: ukapirati limes i integral, spremiti ispit za jednu noć, napraviti mini val u nedelju uveče, umesiti tri činije gurabija, puš pauzu, partiju bridža, crtež sa porukom, sve Džonijeve tekstove, razgovor...Razoružavala si nas svojim sekundicama. Obožavali smo ih. Tvoj glas, tvoj smeh, tvoj ples glavom, tvoju dušu, tvoje veliko srce i tvoje sekundice, tebe. Umirali smo od smeha zajedno. Oduševljavala si nas svakom novom s. Uvek ponavljali stare, da nikad ne propustimo neku. Prisećali najluđih u neočekivanim situacijama, kada se smejes u tramvaju dok sediš sam, a drugi te čudno gledaju. Navukla si nas. Postali smo ovisni o tvojim sekundama... Ovom poslednjom si nas raznela na paramparčad. Ostala si dosledna. Tvoj život sa nama je bio kao sekunda. Suviše kratka. Suviše s. Minuta ćutanja. Večno prijateljstvo. Tvoj Lepko. Srce na klupi. Suze na obrazu kad sedim sama. Osmeh na licu kada te se sećamo zajedno
Tianu sam upoznala još u Gimnaziji. Sad smo skupili decenijski broj iskrenog druženja i duboke ljubavi. To što nas je život podelio na dve polulopte sveta, nije nas sprečilo da se intenzivno družimo i viđamo. Svu lepotu njenog bića spoznala sam davno u školi i još više na našim zajedničkim letovanjima u Kuparima. Nezaboravna kupanja “Ladarica”, krempite u Boriku, špagete spremane u improvizovanoj kuhinji u kampu, završene sa sosom i krekerima. Jamb koji ima 24 kolone, zvani 'Krka'. Pranje kose sa dve džezve vode, jedna za šamponiranje, druga za ispiranje. A onda i nastavak na najboljim dernecima u stanu na Otoci, kasnije i Mojmilu. Uvek najbolje kod Tičke, svi smo jurili kod Tičke. A ona nas je dočekivala širokim osmehom a nekad i teglom meda :) I uvek iznova zakoračila brže i bolje od nas. Krenuo je i taj fax, dok su neki učili godinu dana, ona bi rešila za jedan dan. Umom je nadmašila sve meni znane i neznane genije. Ni selidba u Beograd nije nas udaljila. Zvezdice sa Zvezdare često su bile mesta okupljanja. I nije bilo ljutnje ni kada se rođendanska torta raspline po podu, ni pusta besparica, nista nismo marile. Tiskale smo se zajedno a mislile o našim prijateljima rasutim po svetu i brinule o našim dragim Sarajkama. Radovale smo se njenom odlasku u svetlu budućnost. Sydney, bio je to obećani grad. Dolazila je, kad god je mogla. Znali smo sve njene uspehe i padove. Dave je bio najlepši biser njenog zivota. I nama se dopao, podvukao se pod kožu. I Maksić, divni psić, pratili smo kako raste. A uvek je mislila na nas, slala je poruke, pakete, radovala se kosici koja raste mom čupavom detetu rođenom istog dana kada i ona. Tiana je odmah prepoznala i skoro isto ime Tina, “Pa to je samo jedno slovo, isto je to”, kazala je. I sve do tog prokletog glupog kancera, kada su ostale samo teško proživljeni dani i noći. Ali ni tada duhom nije klonula. Čak je i nas hrabrila i kuražila svojim šarenim emotikonima. Uvek cvetić, duge, radost i srculence. I sad je takva, sigurna sam. Draga, mila i ogromnog srca. Samo je krenula dalje... Malo pre nas, što ima smisla, bila je uvek bolja od nas. Sad nas sa anđelima posmatra i bira sledeći krug. Bira pažljivo, uvek najbolje. Volim te, Tvoja Zlati
Branka Sabljak
Branka Sabljak
Tikicu sam upoznala prije mnogo godina, u nasem rodnom gradu, jednog ljetnog dana davnih 80-tih. Bili smo tada jos djeca. Bio je prvi dan skole, mi svi novi, pomalo zbunjeni i ushiceni. Pocetak jedne nove srednjoskolske generacije i drugarstva za koje nismo ni slutili tada da ce nas zauvijek neraskidivo vezati. Tikica, milog osmjeha i zvonkog glasa, blagog i nenametljivog drzanja, ulijevala je povjerenje i toplinu pri prvom susretu. Drugarstvo zapoceto tog dana nastavilo se decenijama kasnije. Uslijedile su godine bezbriznosti, mladalackih ludorija i zajednickog odrastanja. Bilo nas je prvo pet, pa onda jedanest, i po neka vise…Voljele smo iste stvari, isto razmisljali, istom se radovali. Razumjeli se i kada smo cutali. Tiki je voljela nasa druzenja i uvijek nas okupljala, sve svoje nesebicno djelila. Njeni derneci su bili najbolji, Otoka, Koscani, Mojmilo… Svi smo se radovali tim susretima tada, a godinama poslije sa smijehom i sjetom prepricavali i sjecali se. Godine iznenadnog ratnog vihora su promjenile nasu sudbinu i rasule nas svuda po svijetu. Tikica nam je otisla najdalje. Uprkos daljini, ostala je uvijek blizu, u nasim srcima i mislima. Radovali smo se svakom njenom javljanju, porukama ispunjenim toplinom, salom, i samo Tikici svojstvenoj orginalnosti. Cak i u trenutcima najvece bolesti i bola, uvijek bi nalazila snage da nam se javi, da uz blagi osmijeh podjeli saku razgovora i zrno nade. A svi smo se nadali. I molili. Nadali smo se cudu! Nije se desilo. Tikica nas je napustila. Prerano! Kazu Bog uzima one najbolje, cistog srca, zato je prvo izabrao nju! Sa Tikicom je otisao i dio nas. Kao sto je i dio nje ostao da zivi u svakom od nas. Zauvijek, dokle god postojimo!
More...