Tikicu sam upoznala prije mnogo godina, u nasem rodnom gradu, jednog ljetnog dana davnih 80-tih. Bili smo tada jos djeca. Bio je prvi dan skole, mi svi novi, pomalo zbunjeni i ushiceni. Pocetak jedne nove srednjoskolske generacije i drugarstva za koje nismo ni slutili tada da ce nas zauvijek neraskidivo vezati.
Tikica, milog osmjeha i zvonkog glasa, blagog i nenametljivog drzanja, ulijevala je povjerenje i toplinu pri prvom susretu. Drugarstvo zapoceto tog dana nastavilo se decenijama kasnije. Uslijedile su godine bezbriznosti, mladalackih ludorija i zajednickog odrastanja. Bilo nas je prvo pet, pa onda jedanest, i po neka vise…Voljele smo iste stvari, isto razmisljali, istom se radovali. Razumjeli se i kada smo cutali. Tiki je voljela nasa druzenja i uvijek nas okupljala, sve svoje nesebicno djelila. Njeni derneci su bili najbolji, Otoka, Koscani, Mojmilo… Svi smo se radovali tim susretima tada, a godinama poslije sa smijehom i sjetom prepricavali i sjecali se.
Godine iznenadnog ratnog vihora su promjenile nasu sudbinu i rasule nas svuda po svijetu. Tikica nam je otisla najdalje. Uprkos daljini, ostala je uvijek blizu, u nasim srcima i mislima. Radovali smo se svakom njenom javljanju, porukama ispunjenim toplinom, salom, i samo Tikici svojstvenoj orginalnosti. Cak i u trenutcima najvece bolesti i bola, uvijek bi nalazila snage da nam se javi, da uz blagi osmijeh podjeli saku razgovora i zrno nade. A svi smo se nadali. I molili. Nadali smo se cudu! Nije se desilo. Tikica nas je napustila. Prerano! Kazu Bog uzima one najbolje, cistog srca, zato je prvo izabrao nju! Sa Tikicom je otisao i dio nas. Kao sto je i dio nje ostao da zivi u svakom od nas. Zauvijek, dokle god postojimo!
Tikicu sam upoznala prije mnogo godina, u nasem rodnom gradu, jednog ljetnog dana davnih 80-tih. Bili smo tada jos djeca. Bio je prvi dan skole, mi svi novi, pomalo zbunjeni i ushiceni. Pocetak jedne nove srednjoskolske generacije i drugarstva za koje nismo ni slutili tada da ce nas zauvijek neraskidivo vezati.
Tikica, milog osmjeha i zvonkog glasa, blagog i nenametljivog drzanja, ulijevala je povjerenje i toplinu pri prvom susretu. Drugarstvo zapoceto tog dana nastavilo se decenijama kasnije. Uslijedile su godine bezbriznosti, mladalackih ludorija i zajednickog odrastanja. Bilo nas je prvo pet, pa onda jedanest, i po neka vise…Voljele smo iste stvari, isto razmisljali, istom se radovali. Razumjeli se i kada smo cutali. Tiki je voljela nasa druzenja i uvijek nas okupljala, sve svoje nesebicno djelila. Njeni derneci su bili najbolji, Otoka, Koscani, Mojmilo… Svi smo se radovali tim susretima tada, a godinama poslije sa smijehom i sjetom prepricavali i sjecali se.
Godine iznenadnog ratnog vihora su promjenile nasu sudbinu i rasule nas svuda po svijetu. Tikica nam je otisla najdalje. Uprkos daljini, ostala je uvijek blizu, u nasim srcima i mislima. Radovali smo se svakom njenom javljanju, porukama ispunjenim toplinom, salom, i samo Tikici svojstvenoj orginalnosti. Cak i u trenutcima najvece bolesti i bola, uvijek bi nalazila snage da nam se javi, da uz blagi osmijeh podjeli saku razgovora i zrno nade. A svi smo se nadali. I molili. Nadali smo se cudu! Nije se desilo. Tikica nas je napustila. Prerano! Kazu Bog uzima one najbolje, cistog srca, zato je prvo izabrao nju! Sa Tikicom je otisao i dio nas. Kao sto je i dio nje ostao da zivi u svakom od nas. Zauvijek, dokle god postojimo!